Igram se riječima na estonski

Estonska književnost jedna je od takozvanih „malih“ književnosti – pisana na jeziku koji govori jedva milijun ljudi, osuđena je na ograničenja male čitateljske publike i svoje relativne izoliranosti na sjeveroistoku Europe. No, to nipošto ne znači da estonska književnost nije vibrantna, da njezini pisci nemaju što reći ostatku svijeta, osobito u kontekstu jedinstvenog iskustva malog naroda s Baltika koji je gotovo čitavu svoju povijest proveo u sjeni velikih i moćnih susjeda – Rusa, Nijemaca, Šveđana.

Između Hrvatske i Estonije nema prevoditeljskih veza, pa su hrvatski čitatelji za estonske književnike dosad mogli čuti samo posredno, na osnovi prijevoda s drugih jezika, kojih je dostupna tek nekolicina. Kako bi potaknulo uspostavu književnih veza tamo gdje su slabe ili ih uopće nema, Društvo hrvatskih književnika (DHK) organiziralo je, u suradnji s Društvom estonskih književnika, gostovanje u Zagrebu nekolicine suvremenih pisaca iz Estonije, mlađih proznih i pjesničkih glasova zanimljiva književnog opusa.

Jedan od njih nagrađivani je pjesnik Karl-Martin Sinijärv, rođen u Tallinnu 1971. Veliku pozornost književne javnosti izazvao je prvom pjesničkom zbirkom, objavljenom kad je imao tek sedamnaest godina. Pjesnik koji voli eksperimentirati jezičnim dosjetkama na tragu futurističkih i nadrealističkih okvira, Sinijärv je i novinar, televizijski voditelj i gastronomski kritičar, prisutan na sceni dugi niz godina. Objavio je desetak zbirki poezije, sudjelovao u nekoliko zbornika, supotpisao „roman za mladiće i odrasle muškarce“, piše haiku-poeziju. Dobitnik je ugledne nagrade Estonske kulturne zadužbine.

Estonija se desetljećima nalazila iza Željezne zavjese. Kako je na estonsku suvremenu književnost utjecalo naglo ukidanje političkih i kulturnih ograničenja stjecanjem nezavisnosti 1991? Što je donijela iznenadna sloboda koja je piscima omogućila da pišu o čemu žele i kako žele? Koje biste književne tendencije izdvojili u posljednjih dvadeset godina?

Prvo bih napomenuo da je, kad govorimo o jeziku, posebno zanimljiva činjenica da je estonska književnost stara jedva nešto više od stotinu godina i u tom je razdoblju prošla znatne promjene. Engleski je do Shakespeareova doba bio manje-više punokrvan jezik, dok se estonski, u odnosu na to kakav je bio prije stotinu godina, do danas prilično promijenio. Zanimljiv je taj proces kako su se za vrijeme jednoga stoljeća taj jezik i njegova književnost razvili u nešto apsolutno suvremeno, što prije sto godina nije bio slučaj. Tu je u osnovi riječ o tek nekoliko generacija, još su živi ljudi koji se sjećaju jedne posve drukčije književnosti, a čak su i naši suvremenici svjedočili tim promjenama. Mislim da je to također pridonijelo živoj i vibrantnoj književnosti, intrigantnoj na način da je drukčija od mnogih „starijih“ književnosti.

No pitali ste me za posljednjih nekoliko desetljeća. Možda bi najbolje bilo govoriti o razdoblju nakon nezavisnosti, jer u doba Sovjetskoga Saveza književnost je bila pod posebnim pritiscima i ograničenjima. Mislim da je ono najzanimljivije što se dogodilo pojava znanstvene fantastike i fantasyja, prije praktički nepostojećih žanrova. To je za nas nešto posve novo, imati vlastitu „zabavnu“ književnost koja je iznjedrila neke od danas najprevođenijih estonskih književnika.

Jedna od specifičnosti estonske književnosti snažan je uspon pjesništva početkom novoga tisućljeća. Kako to objašnjavate? Čitala sam da su u Estoniji pjesnici toliko cijenjeni da nakon središnjih televizijskih vijesti slijedi emisija u kojoj čitaju svoju poeziju.

Toga više nema, ali prije nekih osam godina, tijekom dvije godine nakon vijesti je svaki dan slijedila emisija u kojoj su pjesnici čitali svoje pjesme. To je na izvrstan način oslikavalo taj trenutak u poeziji. Razmišljamo da to sada obnovimo, jer su se u međuvremenu pojavili neki novi pjesnici. Imali smo u međuvremenu i emisiju u kojoj su poznati glumci čitali klasičnu poeziju. Poezija je oduvijek bila jedna od snaga estonske književnosti.

Čak 25 posto stanovništva Estonije čine etnički Rusi. Imaju li oni svoju posebnu „kulturu unutar kulture“? Na koji su način integrirani u širu kulturnu scenu?

Imamo nekoliko jako dobrih pisaca, možda njih pet-šest, etničkih Rusa koji pišu na ruskom i koji se ne mogu pomiriti s nezavisnim estonskim kulturnim prostorom. Oni su više dio ruskoga kulturnog prostora, našega velikog susjeda sa sto milijuna govornika i impresivnom medijskom snagom s kojom se Estonija ne može usporediti. No ostali su uglavnom izrazito estonski usmjereni, svi Rusi koje znam govore estonski, nemam s kim vježbati svoj ruski. U Estoniji se oduvijek u školama govorio estonski, dok smo ruski učili kao strani jezik i nije nam trebao u svakodnevnom životu, osim ako nismo imali prijatelje u Rusiji.

Kakvo je iskustvo pisati na tako malom jeziku koji sjedi u sjeni takva jednoga golemog jezičnog područja? Estonci su etnički i jezično najbliži Fincima; postoje li neke posebne kulturne ili književne veze, „kradete“ li jedni drugima ideje?

Mi smo oduvijek na neki način dio nekog širega kulturnog prostora. Prije Drugoga svjetskog rata većinom smo bili pod njemačkim utjecajem, pa pod ruskim. Oduvijek je postojao određeni utjecaj Finske i drugih susjednih zemalja. Danas je to, naravno, utjecaj anglo-američke i globalne kulture. Jedan je moj dobar prijatelj jednom rekao: „Estonija nije zemlja, ona je klub čija je članarina poznavanje jezika.“ Drugim riječima, ako ste se potrudili naučiti naš jezik, naš ste čovjek. Što se tiče „krađe“ ideja, ne bih rekao, književnosti se međusobno prilično razlikuju, primjerice, estonski i finski smisao za humor posve su drukčiji. No mnogo je kulturne suradnje, posebno književne, pa zajedničkih umjetničkih festivala, velik je interes finskih književnika za našu kulturu, što vjerojatno ima veze sa sličnošću jezika – za razliku od recimo švedskog ili latvijskog, finski možemo razumjeti, slično se konstruira.

Kad kažete da je jedna od razlika humor, kako biste opisali estonski smisao za humor?

Odgovorit ću tipičnom šalom na račun Estonaca kakvima nam se izruguju u Rusiji i Latviji: „Koji je estonski nacionalni sport? Sjedenje na podu u krugu, gubi tko prvi progovori. Ostali su im sportovi još daleko dosadniji.“

Radili ste kao televizijski voditelj, gastronomski kritičar, PR-ovac, godinama ste bili predsjednik Estonskoga društva književnika. Opisuju vas kao pjesnika koji je i šoumen, i novinar, i sladokusac. Kako kombinirate sve te uloge?

Prve sam pjesme napisao 28. travnja 1978. U školi smo na satu čitali poeziju, rekao sam nastavniku da to ništa ne valja, da bih ja bolje znao napisati pjesmu. On je odgovorio tako što mi je dao papir i rekao: „Dobro – evo ti, pa napiši.“ To je odredilo smjer mojega života; stvari se nekad neočekivano okrenu. Da me nastavnik tada naprosto ušutkao, tko zna što bi bilo. Dosad sam napisao deset zbiraka poezije i sudjelovao u nekoliko pjesničkih zbornika. Trenutno radim kao kulturni savjetnik u Nacionalnoj biblioteci, od svega sam ostaloga odustao, postalo mi je zamorno i naporno biti javnom osobom. Sad želim samozatajnije živjeti, odmoriti se, baviti se pisanjem.

Jedna ste od najosebujnijih ličnosti estonske pjesničke scene. Eksperimentirate jezičnim dosjetkama, ali pišete i ljubavnu poeziju. Danas u vašoj poeziji prevladava sjeta i nostalgija, osnovali ste pokret „etnofuturista“. Kako biste opisali sami sebe?

Ne mogu reći da sam prije pisao onako, a sad, ove godine, pišem ovako. Stil mi se može promijeniti unutar 24 sata. Pisao sam pjesme od dvadeset stranica, a pišem i haiku. Kad bih sebe morao nekako definirati, rekao bih da je ključan element mojega pisanja igra riječima, jezikom. Usporedio bih to s kuhanjem: otvorite kuhinjski ormarić i, kad vidite čime raspolažete, smiješate nešto i svaki put dobijete drukčiji rezultat.

Oduvijek sam volio izmišljati riječi, ponekad mi riječ dođe prije značenja. Kad sam izmislio riječ „etnofuturizam“, bio sam pod utjecajem talijanskih i ruskih futurista u poeziji i obnove tradicionalne estonske narodne poezije. Etnofuturizam je naprosto bio napredan način promišljanja poezije. Riječ su mi u međuvremenu „ukrali“ Rusi, koji je koriste kad govore o svojoj nacionalnoj kulturi – odavno mi je već iskliznula iz ruku. Zanimljivo je to kako se stvari nekad razviju u čudnim smjerovima.

Voli li estonska država svoju književnost? Financira li je izdašno?

Postoje subvencije za prijevode, pa potpore piscima, jednogodišnja plaća za to da budete pisac. Naravno, uvijek možete reći da vam treba još novaca, jer novca nikad nema dovoljno. Ali opće raspoloženje prema kulturi u Estoniji je prijateljsko. Kao pjesnik baš ne možete živjeti, jer to valjda jedino može pjesnik laureat u Velikoj Britaniji. Jedan estonski pisac lijepo je to opisao: „Poeziju možete voljeti i pisati bilo kada i bilo gdje, ali od nje ne možete živjeti.“ No nikada ne znate koja vrsta književnosti može postati neočekivano popularna preko noći.

Kojeg biste estonskog pisca preporučili hrvatskim čitateljima?

Naš je definitivno najpoznatiji i najprevođeniji pisac Andrus Kivirähk, vrlo plodan pisac koji piše mnogo i dobro, i to uglavnom sve osim poezije, i prevođen je diljem svijeta. Počeo je objavljivati humoreske koncem 1980-ih i toliko je bio dobar da je na neki način „ubio“ žanr – tako je visoko postavio ljestvicu da joj se nakon njega nitko nije ni izdaleka uspio približiti. Što se nas tiče, mi bismo voljeli da možemo bolje upoznati hrvatske pisce, saznati o čemu pišu, možda bi to čitateljima u Estoniji bilo zanimljivo.

Kad smo već kod toga, što Estonci vole i čitaju?

Facebook.